background

Od astme

do ultre

pain

Tvoj instruktor nije sportaš. Tvoj instruktor ne voli sport.

Barem je tako bilo kad sam bio klinac. I nije da nisam volio sport, već sam bio loš u svemu što sam pokušao, bio to nogomet s ekipom u kvartu, trčanje za ocjenu na tjelesnom. Mrzio sam trčanje. Jer mi nije išlo, uvijek zadnji, uvijek s manjkom daha, uvijek s inhalatorom. Klinac s inhalatorom kojem se djeca rugaju. Jer ima previše kila, jer izgleda smješno kad se pokušava baviti sportom, jer mu nikad ne ide, ne zabija golove, a stalno ih dobiva. Ne sjećam se je li bilo lošije da se ljute na mene ili mi se smiju. Jednako je bilo bolno.

Klinac koji je radije doma, igra igrice na Nintendu i gleda crtiće. Klinac kojem prijatelji dolaze doma igrati igrice, ali kasnije odlaze van trčat za loptom, a on ostaje doma u svojoj „comfort zone“, iako su me roditelji skoro molili da izađem, poticali na igru i druženje vani. Ali crtići ti se ne rugaju. „Kid sister“, mlađa sestra, skoro profesionalna ritmička gimnastičarka, višestruka prvakinja u svim starosnim kategorijama, sigurno mi nije bila motivacija.

Fast forward…

U srednjoj me prijatelj potaknuo da krenem s njim u teretanu, da izgubim koju kilu, ojačam. Tu sam zaključio da mogu raditi na sebi, s nekim, ili sam. Primijetio sam promjenu. Počela me zanimati „zdrava“ prehrana i briga za sebe. No iako me to pokrenulo, ubrzo je postalo dosadno.

Fast fast forward…

Upisom fakulteta promijenio sam grad u kojem živim. Trebala mi je aktivnost, a teretana je bila dosada i „nužno zlo“. U tom trenutku, upravo kao da se stvorilo kad sam najviše trebao, doslovno „filmski“, primijetio sam plakat za „neku borilačku vještinu čudnog imena“. Nikada u životu nisam trenirao niti jedan sport, za karate i „ninje“ sam znao iz filmova. Odlučio sam vrlo spontano bez velike nade odlučiti pogledati trening i saznati što je taj „Kuk Sul“. U tom trenutku, nakon njihovog završenog treninga doslovno sam rekao sam sebi, „Ja moram ovo doći vježbati sljedeći trening.“ …moram priznati, dodatni „kul“ faktor je bio da su im „kimona“ bila crna, a nisu ninje i vježbaju vještinu za koju „nitko ne zna“. Ni u jednom od tih trenutaka, začudo, nisam pomislio „Ja ovo nikad neću moći.“, već „Jedva čekam da sve ovo znam raditi.“

Kuk Sul Do Croatia

To je bilo prije 19 godina. Tad sam počeo vježbati Kuk Sul. Tri puta tjedno naš nas je trener, osoba zaslužna za Kuk Sul Do u Hrvatskoj, učio Kuk Sulu, no više od toga, učio nas je životu, a da u tom trenu tog nisam bio ni svjestan. Jedna od najpozitivnijih osoba koje sam upoznao, čovjek koji je tvrdoglavo gurao u to što vjeruje, učio nas je da nema „ne mogu“, već je pitanje koliko puta treba nešto ponoviti da bi svi mogli.

Pozitivnom vjerom da mogu sve što pokušam jednog sam ljeta upisao kitesurfing tečaj. Nikad nisam stao na ni jednu „dasku“. Kajtati još uvijek ne znam, jer je vrlo kompleksan sport, no savladat ću i tu vještinu.

Željom da budem bolji u Kuk Sulu, odlučio sam probati trčati. Ja mrzim trčanje. Odnosno mrzio sam trčanje. Mrzio sam loše ocjene iz trčanja. Mrzio sam napor, bol u trbuhu, bol u prsima, teško disanje. Mrzio sam da sam zadnji. Da sam onaj kome se rugaju. Mrzio sam trčanje.

Ali Kuk Sul me potaknuo da probam nešto novo, da budem bolji za sebe, za Kuk Sul. Pokušao sam trčati. U svom ritmu. Za sebe. Isprva sam više hodao nego trčao. Ali i to je ok, to je prihvatljivo, jer na nasipu nema profesora, nema frendova koji te zezaju. Uskoro istu udaljenost nisam hodao, već trčao u komadu i toliko se navikao da sam počeo trčati redovito uz Kuk Sul. I primijetio sam napredak na treningu.

Kuk Sul Do Zagreb

Zadnjih deset godina vodim treninge u klubu Kuk Sul Do Zagreb. Trener je iskazao nevjerojatnu čast pozvavši prijatelja iz kluba i mene da nastavimo gdje je on odlučio stati. No nije on stao. On nikada ne staje. Odlučio je probati novi put, čak više njih. I uspješan je u tome. Nas dvoje smo sada jedini službeni kontakt za Kuk Sul u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Osoba koja je doma igrala igrice i gledala crtiće. A ja ću mu uvijek biti zahvalan što me naučio Kuk Sulu, što mi je promijenio način razmišljanja o životu, a da možda toga nije ni bio svjestan.

Zbog Kuk Sula sam odlučio učiti kajtati, a pokušat ću naučiti i surfati.

Zbog Kuk Sula i danas, ponovno trčim, trčim ozbiljnije nego tada. Trčim za sebe, zbog sebe. Trčim s ljudima koji su danas velik dio mog života, djelomično zbog Kuk Sula.

Više ne mrzim trčanje. Obožavam ga. Istražujem svoje granice. Ako se neka desi putem, a uvijek se desi, mentalna i fizička, odlučujem ih pomaknuti. Trčim cestovne polumaratone i maratone. Ako ne trčim natjecateljski za svoj PB, što je nagrada za trud i često naporan trening, trčim iste utrke sa svojim ljudima, kao „pacer“, pomažući im u treningu i na dan utrke da pomaknu svoju granicu, ostvare svoj personal best. No nije bitan rezultat na dan utrke. Ponekad se i sam moram na to podsjetiti. Svaki odrađeni trening tvoj je personal best. Zapamti to. I trening sa kojim nismo zadovoljni, a vjeruj mi, i ja ih imam mnogo, podsjećam se da je dobar trening. I sretan sam zbog toga. Zbog Kuk Sula danas uz cestu, još me više veseli trail running. Jer više mi nije bitan personal best. U trailu nemaš personal best. Svaki trail je personal best. Svaki trening je jako „humbling experience“. Planina ti to to zna napraviti. Realno, svaki put. Jako si malen na toj planini, koja god ona bila.

Bitno je krenuti, bitno je završiti. Bitno je ne odustati. Nema „ne mogu“ – kao što nam je trener pričao. Kao što ja pričam svojim polaznicima. U trailu mi je bitno biti vani, u prirodi, maknuti se od rutine, od svijeta. Ne trčati jer bježim, već trčati jer se osjećam slobodno u šumi, na planini. Pa makar i u toj slobodi fizički patio pri svakom usponu. Zašto? Zato jer „nema ne mogu“. Pitanje je koliko će potrajati. Ali nema „ne mogu“.

Nakon mnogo treninga i trailova od 15 i 20ak km, trenutno sam na 95. To se desilo one čudne 2020. Osoba koja je mrzila trčati. Ove sam godine pretrčao svoj najduži trail, za što mi je trebalo preko 14 sati. Uspio sam to s par svojih prijatelja i pamtit ću to još jako dugo. Do novog traila, do nove dužine. Sve zbog Kuk Sula.

shift

Jednako kao što sam ja s vama svakog treninga.

Jer svaki trening je dobar trening. Samo izlazak iz kuće i dolazak na trening, dobar je trening, mentalni trening, trening dobre rutine, trening discipline.

Jer bit će dana kad nam se neće dati, bit ćemo umorni i gladni. Bit će nam hladno, padat će kiša.

No, napravit ćemo nešto protiv sebe, kako bismo napravili nešto za sebe. Doći ćemo na trening. I imat ćemo dobar trening.

Svaki trening, kad svatko od vas doživi svoj prvi „Aha“ trenutak, što se redovito dešava i bit će ih mnogo, trenutak kad shvatite da ste savladali nešto, ovladali nečim, imate novo znanje, takvi trenuci meni su najveća nagrada i neizmjerno veselje.

Sve zbog Kuk Sula. Sve za Kuk Sul.

Veselim se vidjeti vas na treningu.

Matija